Branko Perić: Svi predsjednikovi savjetnici

Politička praksa odavno obesmišljava samu suštinu politike. Čini to sa samoubilačkom strašću gdje god može. Savjetnici su omiljeno područje njenog iživljavanja.  

BRANKO PERIĆ / 29. Mart 2021.

Savjetnici su danas poveliko društvo malih ljudi u sjenci „velikih“ lidera. Među njima ima rijetkih likova sa zavidnim političkim iskustvom, od bivših članova predsjedništva do dojučerašnjih visokih funkcionera državne vlasti, ali ima i raznih stranačkih anonimusa, nedovršenih medijskih piskarala i ljudi skromne ili nikakve radne biografije. Ima, bogami, i belosvjetskih prevaranata i protuva koji su se okitili titulom savjetnika pa nestali. 

Oduvijek su savjetnici bili politički sumnjiva fela. U javnosti se vjerovalo, ne bez osnova, da su bili ljudi sa ozbiljnom političkom greškom, politički potrošeni i odbačeni. U našoj današnjoj političkoj vizuri, najčešće ih vidimo kao formu skladištenja političkog otpada. Savjetnik je neko ko nije potreban političkom aparatu, ali ima neku partijsku cijenu sa kojom se može trgovati i potkusurivati. Naravno, to ne mora da znači da ti ljudi nemaju vrijednost. Vrijednost i politička cijena u ovoj priči nisu isto! 

Nedavno je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik za svog savjetnika za pravna pitanja imenovao Milana Tegeltiju, bivšeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS), koji je krajem prošle godine, pod pritiskom Evropske komisije, međunarodnih faktora i domaće javnosti, bio primoran da podnese ostavku na funkciju predsjednika VSTS. Prethodili su tome mnogobrojni pravosudni skandali i pravosudne afere u kojima je predsjednik Tegeltija bio glavni akter. 

Iako skandalozan, ovaj potez političkog lidera i predstavnika najviše državne vlasti nije izazvao očekivana reagovanja javnosti. Jedino su mediji u tome vidjeli očigledan dokaz da je pravosuđe bilo pod direktnom kontrolom politike, a Milan Tegeltija partijski špijun koji je odigrao ulogu izvođača političkih radova u pravosuđu. Nije bilo nikakvog reagovanja iz pravosudne zajednice, koja bi povodom tog transfera imala šta reći građanima željnim pravde i vladavine prava. Nisam zapazio da su opozicione politike tom neobičnom raspletu dale neku težinu. Kako god, građani su ostavljeni da vjeruju da je pravosuđe premreženo mrežom političkog uticaja. 

Izborom teško kompromitovanog člana pravosudne vlasti za svog savjetnika za pravna pitanja, Dodik se narugao zvanju savjetnika i ponizio sam sebe. Iako se nikada nije ni trudio da ostavlja utisak ozbiljnog političara i državnika, čiji su stavovi dostojni poštovanja, izbor savjetnika za pravna pitanja je do kraja razotkrio političku strukturu njegovu ličnosti. Jednostavno, čovjek ima potrebu da radi u inat svima! Cijena ga ne interesuje! I kada račun sutra dođe na naplatu, on vjeruje da će znati kako se od ničega pravi politički profit. Samo to bi mogla biti logika njegovih nerazumnih savjetničkih igrokaza. 

Nije imenovanjem Tegeltije za savjetnika izgubio samo Milorad Dodik. Najviše je izgubilo pravosuđe. Na primjeru Milana Tegeltije pravosuđe je pokazalo koliko je nesposobno da gradi i sačuva svoju nezavisnost i koliko je iznutra trulo. Milana Tegeltiju su po drugi put za člana VSTS izabrale sve sudije Osnovnih i Okružnih sudova u RS. Po drugi put su ga za predsjednika izabrali članovi VSTS, gotovo jednoglasno. Kako je bilo moguće da se po drugi put na najvišu poziciju u pravosuđu bira čovjek iza koga su se nizali samo pravosudni skandali? I kako je bilo moguće da taj isti čovjek završi u kabinetu lidera jedne vladajuće partije?

Milan Tegeltija nije čovjek od pravnog znanja i ugleda. Njegov životopis ne sadži ništa što bi ga izdvojilo i moglo preporučiti za bilo kakav ozbiljan posao. U njegovoj radnoj biografiji nema nikakvih rezultata. Ni on sam ne bi mogao navesti ozbiljan slučaj u kome je postupao kao tužilac ili sudija. Iza njega nije ostao nikakav profesionalni trag koji bi ga svrstao u red istaknutih pravnika. U njegovoj pravosudnoj biografiji zabilježeni su samo nedostojni skandali zbog kojih bi se čovjek od časti i dostojanstva morao stidjeti. Jednostavno, ono što je ostalo iza njega u pravosuđu je i pravosudna i politička tragedija!  

Izbor Milana Tegeltije za savjetnika za pravna pitanja je dokaz da je i politika iznutra trula i nedostojna koliko i pravosuđe. Ne pamti se Dodikovo slično olako političko samoponižavanja! Slušao sam ozbiljne ljude koji ne mogu da se načude da je iskusan političar, u čiji su politički instinkt vjerovali, mogao da padne ovako nisko! 

Odabrati za savjetnika za najvažniju oblast u pristupnim pregovorima za članstvo u EU čovjeka čijim pravnim kompetencijama i ugledom nije bila zadovoljna upravo Evropska komisija je neoprostiva politička arogancija koja se ne oprašta. Potreba da se na taj način gura prst u oči sagovornicima u pregovorima o budućnsti BiH i RS je politički suicid bez presedana. Sa takvim sagovornicima politički Brisel ne razgovara. Takvo inaćenje je oblik drskosti koji mora imati ozbiljne političke posljedice. 

Dodik nije politički diletant, ali je očigledno izgubio sposobnost za političku realnost  i mehanizme samokontrole, kakvi su neophodni političarima od formata i međunarodnog ugleda. U godinama kada bi trebalo da cementira svoj državnički ugled i ostane zabilježen u političkoj istoriji, Milorad Dodik ruši stečeni ugled spašavajući posrnulog Tegeltiju. 

Savjetnici kod nas nisu zakonska administrativna struktura. Oni nemaju zakonom propisane nadležnosti. Nemaju nikakvu linijsku funkciju. Nemaju ni pravnu odgovornost. Oni su ljudi koji, prosto, savjetuju. Da li to uopšte čine, i na koji način to rade, drugo je pitanje. U našim uslovima, izgleda, većina ne radi ništa i samo je na platnom spisku do nekog budućeg uhljebljenja. (Mogao je Dodik za savjetnika izabrati pravnog eksperta da se tom pravnom i strukturalnom prazninom pozabavi!)

Savjetnici u ozbiljnim državama su važna i ugledna struktura. Oni su osmišljen mehanizam zaobilaženja predstavničke i izvršne vlast od strane predsjedničkih i premijerskih figura. Bolje reći, neka vrsta civilne pretorijanske garde predsjednika. Predsjednici na zapadu znaju da će svoje ideje lakše progurati i probleme lakše riješiti preko unajmljenih savjetnika nego preko nadležnog ministra i resornih ministarstava. Predsjednički savjetnici istiskuju spore i glomazne državne strukture u rješavanju važnih predsjedničkih poslova. Naši savjetnici nisu taj kalibar. Naši savjetnici nisu nikom potrebni. Naši politički lideri ne traže mišljenje savjetnika, jer znaju da sve mogu najbolje i najjednostavnije da riješe sami.  Zbog toga Milan Tegeltija ne priprema savjete za Dodika o stanju u pravosuđu i tokovima pravosudne reforme, nego se po Instagramu razbacuje nesuvislostima o trećem svjetskom ratu, ruskim raketama, filmu Jasmile Žbanić, izborima u Nikšiću, Caru Lazaru, „utopijskim pokušajima prebacivanja nadležnosti“, političkom Sarajevu... 

Dodik bi trebalo da razmisli da li je pametno da mu savjetnik za pravna pitanja solira po društvenim mrežama  o stvarima za koje nije pozvan i za koje nije plaćen. (A možda je i bolje da se blamira po društvenim mrežama nego da ga savjetuje o pravnim pitanjima!?) Sve što mu je do sada savjetovao i obećavao bilo je naopako i propalo. Sjetimo se Zaključaka VSTS-a o ispitivanju ratne prošlosti sudija i tužilaca.

Među mnoštvom Dodikovih savjetnika, ima i ozbiljnih i iskusnih likova. Kad govorim o Tegeltiji, mislim na njih i njihov ugled. Živo me zanima šta oni misle o „stručnjacima“ koji dolaze u njihovo društvo i dijele njihovu sudbinu. Da li se osjećaju neprijatno u tom, sve neuglednijem društvu?   

Izvor : Buka