Zašto građanski aktivisti ne vjeruju političarima opozicije

Mnogo je primjera samo u zadnjoj deceniji, gdje su opozicioni političari pokušali da iskoriste djelovanje građanskih aktivista za dobijanje poena kod birača. Naravno to su činili tek kada bi prepoznali da neka aktivnost ima dovoljnu jačinu i snagu, da bi se kroz nju mogli eksponirati. Da sva ta "pomoć i dobre namjere" imaju zapravo sasvim drugu pozadinu, možda je i najbolje pokazao na svom primjeru bivši političar iz BiH, a sada poslanik u Skupštini Srbije, Adam Šukalo.

Prvi veći protesti građana u Republici Srpskoj su se odigrali 2012. godine, kada su aktivisti mjesecima protestvovali protiv izgradnje poslovno-stambenog objekta na mjestu takozvanog "Picinog parka". U prvim danima tih protesta, koji su spontano pokrenuli masu građana Banja Luke, a naročito naselja u kojem je objekat trebao da bude izgrađen, među aktivistima i građanima se nisu mogli vidjeti likovi sa naše političke scene. Uglavnom su to bili mladi ljudi, radnici, porodice sa djecom i penzioneri. Svi zajedno odlučni da ne dozvole uništavanje još jedne zelene površine u gradu . Međutim, kako je protest postajao sve masovniji, a građani su počeli dobijati podršku i iz drugih gradova BiH, ali i regije, sve češće su se u njihovim redovima mogle prepoznati mnoge poznate "face" iz političkog života. Iako su aktivisti odbijali da im oni direktno pružaju podršku, vjerujući da njihova "ljubav prema zelenilu" ima sasvim drugu pozadinu,jer su se u oktobru trebali održati lokalni izbori, oni su pronalazili izgovore da imaju pravo i oni da djeluju kao građani koji žive u tom gradu i da se bore za dobrobit svih. Najaktivniji u tom naguravanju za prve redove su bili tadašnji član SDS-a , Nenad Stevndić i član PDP-a Aleksandar Zolak. Bilo je tu i nekih "političara u pokušaju" koji su željeli putem ovih protesta da uplivaju u sam vrh političke scene. 

Stevandic Buka

Foto : Buka

Da je ova promocija dobro došla nekima , pokazalo se već u oktobru 2012. godine. Vrlo vješto je izmanipulisano sa glasovima birača, naročito onih koji su svoje povjerenje dali SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke i na mjesto gradonalčenika je tada izabran Slobodan Gavranović, kandidat SNSD-a, koji je na tom mjestu zamjenio dotadašnjeg gradonačenika Dragoljuba Davidovića , takođe člana SNSD-a. Samo tri godine kasnije , tadašnji kanidat za gradonačelnika i predsjednik Gradskog odbora SDS-a, napustio je ovu stranku i iz opozicije prerastao u politički satelit režima. Možemo reći da ovaj kandidat ima zasluženo treće mjesto u manipuliaciji sa građanskim aktivistima i svojim glasačima.

dragan cavic

Foto: Blic

Na drugom mjestu se nalazi jedan od "najljućih boraca" protiv korupcije, takođe nekadašnji kandidat opozicije za mjesto gradonačelnika Banja Luke, ali i bivši predsjednik Republike Srpske , Dragan Čavić. Simpatije glasača je najvećim dijelom stekao zalažući se u Narodnoj skupštini kao poslanik NDP-a, stranke čiji je predsjednik, za raskrinkavanje malverzacija oko gradskog zemljišta i otimanja imovine od građana. Svojim djelovanjem u Skupštini kao opozicioni političar privukao je u svoje redove veliki broj mladih ljudi koji su se ranije kao građanski aktivisti borili upravo protiv građevinskih malverzacija i kriminalnih privatizacija u Banja Luci. Nakon parlamentarnih izbora 2018. godine, on naprasno mjenja stranu i postaje koalicioni partner sa vladajućim strankama, nakon čega veliki broj razočaranih i iznevjerenih članova napušta NDP.

Šampion u varanju glasača i građanskih aktivista je svakako Adam Šukalo. Na masovnim protestima koje je pokrenula grupa Pravda za Davida počeo se pojavljivati čim je uvidio ogromnu podršku koju je grupa imala, ne samo u Banja Luci, nego u cijeloj BiH i šire. Iako su aktivisti odbijali njegovo prisustvo među njima, on je pronašao put preko oca ubijenog Davida, da se "uvuče" u prve redove građana. Svojim performansima, brižljivo spremanim i dobro režiranim, u Narodnoj skupštini RS-a on je zadobio simpatije velikog broja građana, ali ne i samih aktivista. Čuveni advokatski tim koji je on uvukao u ovu priču, a koji se na kraju pokazao kao čisti fijasko i faktor koji je trebao da diskvalifikuje svaki pokušaj pravne borbe porodice Dragičević, pokazao je aktivistima već tada njegovo pravo lice, koje je nakon toga uporno pokušavao da opere pravdanjima o "dobrim namjerama ". Pozadina cijele te priče i njegovog "aktivizma" su bili parlamentarni izbori 2018. godine, poslije kojih je vjerovatno trebao da kao i njegov kolega Čavić , napravi iznenadni preokret. Međutim, kosmička pravda mu je ipak stala na put realizacije tog plana. Njegova dobro izrežirana uloga u ovim protestima ipak mu nije donijela dovoljno glasova kako bi osvojio mandat za parlament BiH, te se nakon poraza na ovim izborima navodno odlučio povući  sa političke scene. Nakon svih dešavanja u Banja Luci 2018. godine, on sa porodicom odlazi u Srbiju i nalazi tamo svoje "mjesto pod suncem" u vladajućoj stranici , režimu koji je po svojoj ulozi i djelovanju vrlo sličan, ali i vrlo blizak režimu u Republici Srpskoj. Da li je kandidatura na mjesto poslanika u Skupštini Srbije bila nagrada za dobro odigranu ulogu u BiH ili je samo realizacija neostvarene želje djelovanja na strani režima, sasvim je nebitno. Poenta je u tome, da iako svojom glumom nije uspio zavarati same aktiviste, koji su poučeni već ranijim lošim iskustvom sa "podrškom opozicije", on je uspio da zavara veliki broj građana koji su mu zahvaljući njegovoj ulozi "Don Kihota" u Narodnoj skupštini RS, poklonili svoje povjerenje na izborima 2018. godine.

sukalo 1

Foto : blmojgrad.com

Nakon ova tri šampionska slučaja lažnog aktivizma i zalaganja za građane, mislim da nikome ne treba da bude čudan stav nepovjerenja aktivista i njihovog ograđivanja od svih ostalih političkih subjekata u BiH. Građani trebaju i moraju da djeluju neovisno od političkih partija, jer njihov građanski aktivizam i isticanje njihovih ideja i zahtjeva , treba da bude stalni pritisak ne samo na vladajuće partije, nego i na opozicione. Ko će , kada i kako napraviti neko novo "prelijetanje" iz jednog jata u drugo, što je postala tradicija kod nas, to je vrlo upitno. Ali sami građani baš iz tog razloga ne smiju dopustiti da se svo njihovo djelovanje zasniva samo na izlazak na izbore i davanje glasa nekom političkom subjektu. Predizborna obećanja su uvijek nalik na bajke i njih uglavnom prepričavaju najuvjerljivi oratori, čiji je zadatak da građani čvrsto povjeruju u obećano, a nakon izbora smo svjesni da većina toga nikada ne bude realizovana. Najveći problem u svemu tome je što sami građani ne održavaju konstantan pritisak na one koje su birali, kako bi se obećanja ostvarila. 

Zaključak je vrlo jasan, bez angažovanja građana kroz aktivizam ne možemo očekivati nikakve promjene na bolje, niti realizacije nekih naprednih ideja. Politički subjekti su se pokazali kao varijabila, zato građani treba da budu konstanta.

Autor : Slobodna riječ