Pisma aktivista : Jedan dan, jedna zemlja  - Aleksandra Ninić Vranješ

Piše : Aleksandra Ninić Vranješ
 
Dan sam provela sa prijateljima iz grupe "Pravda za Davida" u Sarajevu. Da, bilo bi lijepo da je razlog našeg putovanja bio turistički, ali nije. Ubistvo jednog mladića u Banjaluci, našeg Davida Dragičevića, nas je okupilo prije dvije i po godine, kada smo stali uz njegove roditelje, da im pružimo podršku u njihovoj boli. Tu svoju bol, oni su pretvorili u borbu. Danas je to i naša borba. Nerješavanjem slučaja Davidovog ubistva, od strane nadležnih institucija, mi koji smo u početku pitali: "Ko je ubio Davida", a danas pitamo:"Kada će biti uhapšene Davidove ubice", postali smo i sami "slučaj PzD". Konstantni progoni, pritisci, provokacije i hapšenja, doveli su nas danas u Sarajevo, kako bismo predali apelaciju zbog ugrožavanja osnovnih ljudskih prava, Ustavnom sudu BiH. 
Nakon završetka tog "službenog" dijela dana, našli smo se sa sestrom, još jednog ubijenog mladića, našeg Dženana, koji je ubijen u Sarajevu. I njegove ubice su još na slobodi. Vidjeli smo se i sa advokatom, koji pomaže objema porodicama, a kako to samo u Bosni zemlji biva, advokat je Banjalučanin, sa prebivalištem u Sarajevu. 
 
Sve su nas spojile, tuga i bol iz koje su se rodili ljutnja i inat...onaj bosanski...
 
Simbolično ili ne, dok smo pili kafu na vrelu rijeke Bosne, u meni su počele navirati riječi, rođene iz misli, o tuzi i bolu koji su nas spojili, ljutnji na sve one koji su od ove prelijepe napaćene zemlje, napravili geto u kojem svaki pomahnitali idiot, može ukrasti bilo šta i ubiti bilo koga, sve dok se kune u svoj vitalni nacionalni interes (za raju), a lično ga zaboli neka stvar za tom istom rajom.

vrelo bosne 1588254399

 
 
Sa vrela rijeke Bosne, otišli smo na drugi dio grada, gdje smo se žičarom popeli na "krov Sarajeva". Opet simbolično ili ne, na vrelu rijeke Bosne, u meni su počele navirati riječi, izazvane tugom, kao voda iz zemlje, a na "krovu" Sarajeva, su te moje riječi prerasle u emociju zvana moja zemlja...
Po izlasku na terasu kafića, na vrhu "Trebevićke žičare", zastao mi je dah. Sjeli smo za sto. Ćutali smo desetak minuta. Gledali dole na Sarajevo. Tako sićušno, a tako veliko. Progovorili smo tek toliko, da konstatujemo da se tu samo ćuti, jer riječi nisu potrebne. Sjedili smo tako nas četvoro, svako u svojim mislima, a svi okrenuti prema Sarajevu, prema bosanskim planinama, koje su se iza njega nizale i djelovale kao najljepši akvarel. I opet, simbolično ili ne, čemu drugom da se okrenemo? U šta da gledamo? 

            5aa5644b 239c 424d 8143 65be0a0a0a7e trebevic 2018 sarajevo 02

 
Dok razmišljam kako mi je, od one države u kojoj sam rođena kao slobodno ljudsko biće, ostalo ovo malo, što se Bosnom i Hercegovinom zove, u pozadini čujem pjesmu Tine Tarner "Simply the best"... Iako je pjesma ljubavna, u kojoj žena pjeva muškarcu, meni je u tom trenutku, dok sam gledala moju Bosnu i Hercegovinu (a sjećajući se Jugoslavije), to i dalje bila pjesma o ljubavi, bar u refrenu..."you're simply the best, better than all the rest..." jer meni je ta moja Jugoslavija, bila najbolja. Oteli su mi je. Ubili. Iskasapili. Ostala mi je moja Bosna i Hercegovina...napaćena, opljačkana, silovana, krvlju njenih građana natopljena...Ali nju ne dam! Moja je! Cijela! Moja je Banjaluka i moje je Sarajevo! Kao što su moji i David i Dženan! 
 
Ubili ste ih...Oni više neće kročiti zemljom bosanskom. Uspomenu na njih ćemo čuvati mi,  Pravde gladni, poniženi, omalovaženi i obespravljeni Bosanci i Hercegovci. Ista nam je tuga. Ista nam je borba. Isti nam je cilj. Ista nam je zemlja. Jedna zemlja. 
Predivno je bilo gledati zalazak sunca za bosanske planine, ali pred nama je bio put. Povratak kući. A kako to da se čovjek vraća jednoj svojoj kući iz druge svoje kuće? Jednostavno...On zapravo ide samo iz jedne u drugu sobu. Shvati da, ako je čovjek čista srca, njegova je kuća cijela jedna zemlja...
 
Laku noć vam želim, zemljaci...I vama rasutim po svijetu...
Slobodna riječ